Kao i mnoge druge zagonetke, kriptici imaju nezgodno svojstvo da su vrlo zabavni za sastavljanje, ali ne nužno i za rješavanje; tim više što su početnicima potpuno neshvatljivi. Koliko još zagonetki zahtijeva uputstva za uporabu od 4 kartice teksta?
Zato je iznimno, iznimno bitno držati se pravila koja će rješavaču dati sigurnost da je svaki kriptik fer i da svaki poštuje internu logiku. Kolutanja očima će biti — ipak su kriptici u pitanju — ali na kraju dana rješavač se ne smije osjećati kao da nije imao šansu.
Dobar kriptik, prema najslavnijem britanskom sastavljaču Derricku Somersetu Macnuttu (aka Ximenes), ima tek tri sastojka:
U praktičnom smislu, to znači da niti jedan element opisa ne smije ostati neiskorišten. Svaka je riječ u opisu dijelom ili gramatički konzistentne definicije ili precizno definirane igre riječima.
Vješt će sastavljač pokušati prikriti gdje završava jedna, a počinje druga polovica, a konstrukcijom samog opisa pažnju rješavača će pokušati odvesti u pogrešnom smjeru.
Sam recept mora se moći protumačiti kao precizan niz koraka kojim se pojedini elementi (riječi ili dijelovi riječi) sklapaju zajedno, kako bi se proizvela konačna odgonetka. To znači da recept jasno mora ukazati koji dio riječi se uzima, u kakvom je odnosu pojedini sastojak recepta prema drugima (ispred, iza, unutar), i, najvažnije od svega, jasno ukazati kakva se transformacija sastojka očekuje od rješavača (premetanje, umetanje ili ispuštanje slova, čitaljka, obrtaljka i slično).
Npr:
Događaj iz periferije Zagreba vezan uz Sanaderov imendan
se može protumačiti kao:
Događaj (ZBIVANJE) dobiješ iz „periferije“ riječi Zagreb (ZB),
vežući to uz Sanaderov imendan (IVANJE).
Sa sinonimima treba biti oprezan. Koristi ih tamo gdje bi direktan pojam bio preočit, ali ne pretjeruj. NIKAD ne koristi sinonime s premetaljkom — to jednostavno otvara prevelik prostor mogućih rješenja.
Od definicija u kriptičnim križaljkama očekuje se da budu zaigranije i lepršavije (pa i liberalnije u interpretaciji jezika!) od onih u klasičnim križaljkama. Primjerice: „Svijetli“ je prihvatljiv opis za lampu (objekt koji svijetli), a „Mađarski kockar“ za Erna Rubika (izumitelja Rubikove kocke).
Razlog tome je što je rješenje svakog kriptika opisano s dvije strane. Receptna strana je vrlo precizna (svako slovo mora biti objašnjeno), a definicija je tu samo da potvrdi ili usmjeri potragu za rješenjem.
Iznimno, da bi se poboljšala pitkost površinskog značenja opisa, dozvoljeno je upotrijebiti spojnu vezu između dva dijela opisa (npr. „je“, „rezultira“, „daje“, „sastoji se od“ i slično) ili pojam koji naglašava pojedini dio opisa (izrazi poput: „to je“, „evo“, „i“, „gle“), ali uvijek pridržavajući se pravila o samostalnosti dvaju glavnih elemenata opisa (definicije i recepta).
Šahovsko otvaranje ipak urodi plodom
se može pročitati kao: Š + IPAK urodi riječju ŠIPAK
Opis promatran kao cjelina mora biti smislen i evokativan — rješavač mora moći zamisliti situaciju na koju se čitava rečenica odnosi — prije nego što konstrukciju raščlani na definiciju i recept.
Uspješni opisi obilno će se služiti bogatstvom jezika (homonimima, sinonimima, heteronimima), oslanjajući se na neuobičajene definicije i konstrukcije koje vješto skrivaju o kojoj je vrsti riječi, glagolskom vremenu ili značenju pojma riječ: često, to znači da jedan te isti pojam u kontekstu čitavog opisa ima posve drugačije značenje od onog kojeg poprima u definiciji ili receptu.